Trag za obnovu autentičnosti: Bussot, Raul

Nakon dolaska u Sjedinjene Države počeo sam raditi za tvrtku kabelske televizije. Poslije sam samostalno radio kao televizijski tehničar koristeći vještine koje sam naučio na Kubi, a 1999. počeo sam raditi za telefonsku tvrtku AT&T.

Na Kubi sam radio u elektronici. Ondje sam završio elektroniku i nekoliko godina radio u tvrtki za računalne tehničke usluge. Međutim, plaća koju sam primao od države nije bila dovoljna za uzdržavanje obitelji, pa sam morao i privatno popravljati sve vrste elektroničke opreme.

Kada smo otišli, situacija na Kubi bila je vrlo teška. Nakon raspada Sovjetskog Saveza opskrba Kube svim vrstama robe naglo se smanjila i svega je nedostajalo — odjeće, hrane i mnogočega drugog. Temeljni problem nije bio novac, nego to što robe nije bilo, i to je bio glavni razlog našeg odlaska. Uvjeti su se donekle poboljšali nakon što posjedovanje američkih dolara više nije bilo kazneno djelo i nakon što je ljudima u Sjedinjenim Državama dopušteno slati novac na Kubu, ali nisu se mnogo promijenili. Mladi su i dalje bili bez budućnosti i prilika, a život pod represivnim sustavom koji ljudima nije dopuštao razvoj kao pojedincima ostao je vrlo težak.

Razlog su bile i gospodarska i politička situacija. Ljude poput mene, koji su privatno radili i tako dolazili do nešto više novca ili robe, često su progonili i kažnjavali zbog takozvanog 'nedopuštenog bogaćenja'. Nestašica goriva uzrokovala je i česte nestanke struje, zbog čega nisam mogao popravljati elektroničku opremu. Bilo je iznimno teško pronaći hranu, odjeću i obuću za moja dva sina. Sve nas je to navelo da kao obitelj odlučimo napustiti otok.

Najiznimniji je bio trenutak kada nas je spasila Obalna straža Sjedinjenih Država. Nakon pet dana plutanja morem napokon smo osjetili da smo preživjeli. Kao da mi je velik teret pao s ramena i znao sam da smo doista stigli onamo kamo smo vjerovali da trebamo stići. Bio je to kraj naše duge odiseje na moru.

Moj se život jasno promijenio nakon dolaska u Sjedinjene Države. Naučio sam engleski, poboljšao radne uvjete i mogao raditi za dobru tvrtku. Prije svega, djeci smo mogli omogućiti dobro obrazovanje, što je bio jedan od glavnih razloga našeg dolaska u ovu zemlju. Život mi se vidljivo promijenio i znatno poboljšao.

Pomislio sam da je dobro što će netko u drugoj zemlji odvojiti vrijeme kako bi podijelio takvo iskustvo. Mislio sam da bi to moglo biti osobito korisno kada bi doprlo do ljudi u Sjevernoj Koreji koji pate pod sustavom sličnim kubanskom i možda se nadaju boljem životu i drukčijem društvenom sustavu. Bio sam sretan jer nikada nisam zamišljao da će se ljudi u razvijenoj zemlji s potpuno drukčijom kulturom zanimati za te događaje. Dotad sam mislio da takve priče zanimaju samo Kubance.

Dao bih si hrabrosti da to ponovno učinim. Mogućnost dolaska u Sjedinjene Države bila je najbolja stvar koja mi se dogodila u životu. Rekao bih si da se unaprijed malo bolje raspitam kako bismo to mogli izvesti na bolji način. Unatoč tomu, donio bih istu odluku i ponovno pokušao. Treba pokušati pobjeći iz zemlje u kojoj ljudi nemaju budućnost.

U Sjedinjene Države stigli smo s dvoje male djece i isprva živjeli u vrlo malom domu mojega oca. Poslije smo unajmili veću, udobniju kuću, djeca su krenula u ljetni kamp, a suprug i ja počeli smo raditi. Noću sam pohađala osmomjesečni tečaj engleskog i dobila posao u školi u kojoj sam učila. Postupno sam poboljšavala engleski i mijenjala poslove, a kada su djeca malo odrasla, vratila sam se na nastavu engleskog. Zatim sam završila dvogodišnji program radiologije i počela snimati rendgenske snimke. U bolnici sam naučila obavljati pretrage magnetskom rezonancijom i u vrijeme razgovora još sam radila u tom području.

Studirala sam elektroniku i računalni hardver te radila u tvrtki za popravak računala. Moj suprug završio je istu školu i radio u istoj tvrtki; ondje smo se upoznali, vjenčali i dobili dvoje djece. Život je postajao teži kako su rasle naše obiteljske odgovornosti i obveze. Životni prostor bio nam je toliko malen da smo nakon rođenja djece morali početi dograđivati kuću kako bismo udobnije živjeli.

Situacija na Kubi 1993. bila je vrlo teška. Imali smo dvoje djece, trogodišnjaka i četverogodišnjaka, a život je postajao sve teži i složeniji. Život se u osnovi svodio na preživljavanje i bilo je teško imati bilo kakve težnje ili planove. Bez obzira na to koliko ste radili ili što ste željeli, vaš je život potpuno ovisio o načinu na koji je sustav tada bio ustrojen.

Nije se radilo samo o gospodarskoj potrebi. Željeli smo nadvladati svakodnevnu agoniju preživljavanja, postavljati ciljeve i nešto postići. Ondje je, međutim, bilo gotovo nemoguće planirati; osjećala sam se poput marionete kojoj govore što treba raditi. Morali smo izabrati hoćemo li ostati i živjeti poput biljaka ili otići u potragu za boljom budućnošću u kojoj ćemo sami moći planirati i odlučivati.

Benzin za koji smo očekivali da će nas dovesti sve do Sjedinjenih Država potrošio se mnogo ranije i ostali smo plutati. Očekivali smo stići za oko četrnaest sati, ali nismo znali koliko je obala SAD-a blizu ili daleko i mislili smo da smo bliže Kubi. Budući da je Golfska struja otežavala veslanje, u jednom smo se trenutku odlučili vratiti na Kubu. No naše dvoje male djece, kojoj smo obećali bolje mjesto, snažno su se usprotivili povratku. Otišli smo zbog njih, pa smo zbog njih odlučili nastaviti i ponovno krenuli naprijed.

Za djecu smo ponijeli tekuće i kondenzirano mlijeko, čokoladu, konzervirani Spam, šećer i vodu. Pripremili smo i odjeću koja ih je štitila od sunca i hladnoće, uključujući veste, jakne s kapuljačom i ručnike. Imali smo kompas i ručno izrađene prsluke za spašavanje, kao i tablete i injekcije za slučaj da djeca dobiju morsku bolest. Mlađem djetetu Alexu često je bilo loše, a lijek mu je prestajao djelovati nakon otprilike šest sati. Poslije je odbijao tablete, pa sam mu morala dati injekciju. Upotrijebili smo sve što smo ponijeli i sve nam je mnogo pomoglo.

Kad god bismo vidjeli brod, vikali smo: 'Imamo djecu!' kako bismo privukli pozornost. Djeca su nas toliko puta čula da su i ona to počela vikati. Nakon spašavanja sjećam se i kako je Raul Jr. pitao nestaje li ovdje struje. Na Kubi je struja često nestajala dok su se prikazivali crtići, pa ih djeca nisu mogla gledati. Kada smo objasnili što je mislio, spasioci su se smiješili i smijali jer se to u Sjedinjenim Državama gotovo nikada nije događalo.

Isprva me iznenadilo što će se to doista dogoditi. Zatim sam osjetila veliku radost i divljenje zbog toga što se netko iz posve drukčije kulture zanima za ono što smo proživjeli. Vjerujem da Sjeverna Koreja trpi ugnjetavanje, ograničenja i probleme slične onima koje smo mi iskusili. Dojmilo me se što je ljudima iz druge kulture stalo do tih stvarnosti i što žele prikazati ne samo vlastitu stvarnost nego i stvarnost drugih zemalja poput naše.

Nada da svojoj djeci mogu pružiti bolji život, bolju budućnost i život drukčiji od onoga koji su imala.

Rekla bih da sam to trebala učiniti ranije i da bih, bude li potrebno, ponovno donijela istu odluku. Nikada nisam požalila. Uspjeli smo ostvariti ciljeve koje su predstavljali naši planovi i razlozi odlaska. Kada bih to morala ponoviti, ponovila bih.

Nakon dolaska u Sjedinjene Države sjećam se preseljenja u novu kuću i pohađanja osnovne i srednje škole. Ponovno smo se preselili i krenuo sam u umjetničku srednju školu, što je bilo vrlo dobro iskustvo. Poslije sam pohađao koledž u Brooklynu u New Yorku, gdje sam upoznao mnogo zanimljivih ljudi. Nakon završetka koledža odlučio sam doći u Seul.

Imao sam samo pet godina kada sam otišao s Kube, pa nemam mnogo sjećanja. Roditelji su mi rekli da sam bio mirno dijete koje je voljelo gledati televiziju i crtati. Mnogo sam vremena provodio igrajući se na ulici s prijateljima, mlađim bratom i djecom iz obližnjih kuća. U to vrijeme djeca na Kubi nisu imala mnogo toga za raditi osim svakodnevnih stvari u svojoj neposrednoj blizini.

Moja su sjećanja ostala kao nekoliko slika ili prizora nalik snu, a ne kao neprekinuta priča. Splav je sastavljena noću u malom području mangrova uz more, a ne na otvorenoj vodi. Sjećam se tame i vlage, pomicanja splavi do vode, toga kako se netko poskliznuo na plaži prekrivenoj prilično velikim kamenjem umjesto pijeskom, mirisa benzina i dima iz motora dok smo napuštali Kubu. Na moru se sjećam kako je pas skočio sa splavi i sjećam se oluje. Splav se dizala i spuštala na vjetru i kiši, a Francisco me držao. Privezali smo se za splav kako nitko ne bi pao u vodu i pokrili se ceradom ili ručnicima. Sjećam se i hladnoće te noći, ali ne i cijele plovidbe.

Oduvijek me zanimala priča o odlasku moje obitelji s Kube, ali nikada nisam izravno zamolio roditelje da mi je detaljno ispričaju. Rijetko smo o tome razgovarali, a kako je vrijeme prolazilo, svi su postajali zauzetiji i selili se dalje jedni od drugih, pa je priča postupno ostala u pozadini. Kada sam upoznao Kima Hongroka i ispričao mu priču svoje obitelji, odmah ju je poželio pretvoriti u djelo koje se može pokazati drugima. Obojica smo osjećali da je priču vrijedno ponovno ispričati. Mislio sam da ima izoštren osjećaj za umjetnost i za okolnosti u kojima žive ljudi našega vremena. Sudjelovao sam kao medij za prenošenje priče. Nadao sam se da djelo neće samo predstaviti snažnu priču o bijegu s Kube, nego će ljudima pružiti i priliku da sagledaju vlastiti život.

Znati odakle dolazim vrlo je važno u mojem životu. Odlazak s Kube s obitelji u dobi od pet godina — iz mjesta gdje je bilo malo prilika i nade — dao nam je priliku da stvorimo vlastite živote, a meni nešto posebno što mnogi nemaju: perspektivu i mjerilo prema kojem procjenjujem sve što radim. Da moji roditelji nisu riskirali naše živote i budućnost odlukom da odu s Kube, ne bih bio ovdje, ne bismo pripremali ovu izložbu i ne bih postigao ono što jesam. Zato osjećam da moram ići dalje i učiniti više. To je dug koji imam prema sebi i roditeljima.

Prvo što želim prenijeti jest nada: nada da će ljudi u okolnostima poput onih na Kubi ili u Sjevernoj Koreji možda uspjeti otići, izgraditi vlastiti život u boljim uvjetima i samostalno odlučivati. Istodobno se nadam da će ljudi u suvremenom društvu, koji osim teškoća svakodnevice nisu prošli kroz iskušenje života i smrti, moju priču iskoristiti kako bi razmislili o vlastitom životu. Pet dana na splavi u bijegu iz komunističke zemlje, bez znanja hoćemo li živjeti ili umrijeti, ostaje s čovjekom do kraja života. Nadam se da će ova priča pružiti nadu ljudima u sličnim okolnostima, a drugima postati mala prilika da poboljšaju svoj život.

Više od godinu dana života u Seulu dalo mi je mnogo vremena da promatram Korejce. Veći dio života proveo sam u Miamiju, gdje živi mnogo Kubanaca. Osjetio sam da i Korejci i Kubanci dijele snažan osjećaj zajedništva i topline. Prijatelji se odnose jedni prema drugima kao braća ili sestre; nekoga koga su tek upoznali mogu brzo prihvatiti kao člana obitelji; i ljudi su spremni ponuditi ono što imaju čak i nepoznatom gostu. Dvije kulture i društva jesu različiti, ali u odnosima među ljudima vidio sam mnogo sličnosti. U Koreji sam upoznao divne ljude i stekao izvrsna iskustva. Kao što mi je odlazak s Kube promijenio život, promijenilo ga je i iskustvo u Koreji. Želim ostaviti pozitivan trag u Koreji, kao što je Koreja ostavila pozitivan trag u mojem životu.

Nakon dolaska u Sjedinjene Države mogao sam imati ono što sam želio i ništa mi nije nedostajalo. Doživio sam iskustva koja mnogi ljudi nemaju i živio sam vrlo dobrim životom.

Prema onome što su mi rekli roditelji, bilo je teško nabaviti mnoge osnovne potrepštine, uključujući odjeću i hranu. Brat i ja bili smo vrlo mali, a djeca zapravo samo žele gledati crtiće na televiziji ili se igrati. Uglavnom smo se igrali vani i mogli raditi samo jednostavne stvari jer je na Kubi bilo vrlo malo sadržaja koji bi nas zabavili.

Imam vrlo malo sjećanja na Kubu, ali jedan mi je prizor s plovidbe splavi ostao u pamćenju. Treće noći naišli smo na snažnu oluju nasred mora. Sve je bilo crno, a munje su udarale u more i osvjetljavale okolinu. U tom se trenutku sjećam da sam vidio oca — ili njegovu siluetu — kako stoji na splavi. Ne znam kakav bi mi život bio da sam odrastao na Kubi. Dolazak u Sjedinjene Države pružio mi je priliku studirati ono što sam želio i živjeti bez ograničenja. Vjerujem da su nam upravo tu priliku roditelji namjeravali dati dovodeći nas ovamo.

Kada me netko pita što je bilo najzanimljivije u mojem životu, prvo mi pada na pamet naše putovanje splavi i način na koji mi se život zbog toga promijenio.

Bio sam presretan. Ima ljudi koji obraćaju pozornost na teške teme, a ima i ljudi koji žive vrlo teškim životom pod vojnim režimima poput onih na Kubi i u Sjevernoj Koreji. Nadao sam se da će ljudi diljem svijeta saznati što se doista događa i da bi ljudi koji žive u tim zemljama jednoga dana mogli susresti izložbu i dobiti nadu da svoj sadašnji život ostave radi nečega boljeg.

Kuba je zemlja u kojoj sam rođen i korijen moje nacionalnosti. Oblikuje mnoge dijelove mojega života, uključujući moj pogled na brojna pitanja. Dolazak s Kube u Sjedinjene Države dao mi je otvoreniju perspektivu nego što je imaju ljudi koji nisu morali podnijeti takve teškoće, a vjerujem da mi kubansko podrijetlo pruža priliku da svijet sagledam šire.

Kubu bih volio posjetiti u bilo kojem trenutku. Ondje još imam obitelj i već sam je posjetio, proveo lijepe trenutke s obitelji i vidio Kubu vlastitim očima. Posebno su me se dojmili arhitektura i automobili. Osjećao sam se kao da sam se vratio u 1951. i bilo je zanimljivo vidjeti da su zgrade, arhitektura i životni uvjeti iz 1950-ih ondje još prisutni. Posjet je zanimljiv jer je to svijet vrlo različit od onoga u kojem živim.

Život mi se potpuno promijenio, kao da je noć postala dan. Na Kubi se bilo teško samostalno razvijati, a službeno sam morao raditi za državu. Koliko se sjećam, svakoga tko nije radio za državu mogli su prema takozvanom 'zakonu o opasnosti' proglasiti opasnom osobom i bez razloga zatvoriti do četiri godine. U Sjedinjenim Državama mogao sam voditi vlastiti posao i živjeti bez takvog problema.

Nije se mnogo razlikovao od života ostalih koji su bili na splavi. Svakoga biste se jutra probudili razmišljajući o tome što ćete toga dana jesti i kako pronaći hranu za danas i sutra. Život na Kubi u osnovi se svodio na traženje nečega za jelo.

Socijalistički sustav gušio je ljude. Kada sam na Kubi gledao prema budućnosti, osjećao sam da nema budućnosti, nema sadašnjosti, nema razloga za život i nema ničega vrijednog borbe. Život je svakoga dana bio ista borba za opstanak.

Bilo je mnogo teških trenutaka na putovanju na kojem smo riskirali živote, ali nikada nisam izgubio unutarnju vjeru da ćemo stići. Koliko se sjećam, najteže je bilo razdoblje od šest do osam sati oko zore u ponedjeljak, kada se more uzburkalo. Valovi su bili visoki oko 8–15 stopa. Lako je to ovdje reći pa ljudi mogu pomisliti da lažem, ali to treba doživjeti na splavi: pod hladnom frontom i snažnim vjetrom koji sam procijenio na oko 30 čvorova, splav se silovito dizala i spuštala.

To je kao noć i dan. Sjedinjene Države zemlja su prilika: što se više pripremate, radite i trudite, to će vaš trud biti više nagrađen. U društvu sam se kao osoba mogao razvijati na mnogo načina. Vrlo sam sretan. Premda sam više godina živio na Kubi, osjećam da su emocionalna i životna iskustva koja sam stekao i u kojima sam uživao u Sjedinjenim Državama bila mnogo bogatija i bolja.

Splav smo izradili od cijevi za navodnjavanje. Na selu smo nabavili cijevi duge oko 15 stopa i promjera 8 inča te ih motociklom prevozili u Havanu po dvije odjednom. Zavarili smo i zabrtvili cijevi te izgradili splav u obliku katamarana. Gradili smo je kod moje kuće tako da se mogla potpuno rastaviti i ponovno sastaviti, čime smo spriječili vlasti da shvate da se prevozi splav. Rastavljenu smo splav odnijeli do mangrova, ondje je ponovno sastavili, ispod nje postavili dva kotača bicikla i otkotrljali je do vode.

Dolazak u Sjedinjene Države s Raulovom obitelji bio je moj treći pokušaj. Pri prvom su me uhvatili na djelu i zatvorili na 72 sata, ali iz toga sam iskustva učio. Pri drugom me nisu uhvatili, ali splav je počela tonuti pa sam se morao vratiti. Pri trećem sam iskoristio ono što sam naučio kako bih napravio splav koja neće potonuti. Izdržala je svaku situaciju bez problema i stigli smo u Sjedinjene Države.

Trenutak spašavanja bio je najljepši trenutak na svijetu jer smo ostavljali sve loše za sobom, ukrcavali se na brod i znali da su nam životi od tog trenutka sigurni. U sebi sam vjerovao da ćemo stići, ali kada su se pojavili brodovi obalne straže, sve su sumnje napokon nestale.

To me navelo da razmišljam o onome što smo doživjeli dvadeset godina prije usporedno sa situacijom u Koreji. Suprotnost između Južne i Sjeverne Koreje vidio sam kao sličnu suprotnosti između Sjedinjenih Država i Kube. Prema mojem mišljenju, Kuba se nije mogla gospodarski razvijati jer ju je iznutra blokirala vlastita vlada, a vjerovao sam da se nešto slično događa u Sjevernoj Koreji. Smatrao sam dobrim da Korejci usporede dva sustava i razmotre koji može bolje razviti ljudski potencijal. Prema mojem mišljenju, kapitalizam nije savršen, ali u pogledu slobode i razvoja ljudskog potencijala pruža više mogućnosti od socijalizma.

Nakon dvadeset godina života ovdje svojem bih tadašnjem ja rekao: 'Moraš ponovno otići', 'Moraš nastaviti' i 'Moraš stići.' Dao bih si više hrabrosti da idem naprijed.

Početak je bio spor jer smo se morali prilagoditi životu ovdje, ali poslije se sve počelo slagati. Počeo sam u građevinarstvu kao tesar, zatim vozio kamione i obavljao dostave. Preselili smo se u Sjevernu Karolinu, gdje sam oko godinu i pol radio kao tehničar za klimatizaciju. Nakon povratka na Floridu ponovno sam vozio kamione, a kada sam napustio taj posao, zaposlio sam se kao tehničar u AT&T-u. U vrijeme razgovora još sam radio taj posao.

Još od mladosti uvijek sam želio pronaći drukčiji život. Na Kubi se živjelo pod represijom i nije se moglo mnogo toga osim bez budućnosti tražiti bilo kakav način zarade za život. Zatim sam upoznao Jorgea, koji je putovao s nama, i dogovorili smo se da ćemo izgraditi splav koja će nas dovesti ovamo.

Jorge i ja izgradili smo oko 80 posto splavi, a Raul nam se pridružio u završnoj fazi. Najprije smo Jorge i ja nabavili cijevi s državnog polja za navodnjavanje i Jorgeovim ih motociklom prevezli do njegova doma u Santo Suarezu. Gotovo cijelu splav izgradili smo na krovu Jorgeove kuće, a nakon što smo stupili u kontakt s Raulom, nas trojica zajedno smo je dovršili.

Jedne smo noći, nakon četiri dana plutanja morem, ugledali svjetla na obzoru i pomislili da su obala, pa smo počeli veslati. Mijenjali smo se otprilike svakih petnaest minuta i nastavili od negdje između jedan i tri ujutro do oko jedan poslijepodne sljedećeg dana. Tada su nas pronašli ribari na brodu. Dok se njihov brod približavao, naš pas Rommel skočio je u vodu kao da želi otići na drugi brod, ali se vratio do splavi. Stigao je velik brod obalne straže iz Miamija, a za njim brod iz West Palm Beacha i helikopter. Oko 30 milja od obale prešli smo na brod obalne straže iz West Palm Beacha, koji nas je odvezao u imigracijski ured u West Palm Beachu.

Postoje dvije ili tri uspomene koje mi se uvijek vraćaju. Kada je pas skočio u vodu, nismo znali hoće li se vratiti, ali vratio se i izvukli smo ga natrag na splav. Sjećam se i da je Raul, dok smo se spremali ukrcati na brod obalne straže, bacio u more kompas koji smo nabavili na vojnom području. Kada je posada pitala što je bacio, objasnili smo da smo obećali baciti kompas u more ako nas ondje netko pronađe.

Bili su to represija na Kubi i nedostatak budućnosti. Tako se nije moglo živjeti. Još od trinaeste ili četrnaeste godine uvijek sam razmišljao kako pronaći bolju budućnost i svojoj obitelji omogućiti bolje životne uvjete. Vjerovao sam da se mnogi Kubanci osjećaju isto.

Bilo mi je vrlo drago čuti da Raul priprema izložbu o našem odlasku s Kube i od Castrova režima. Bilo mi je drago što netko pokušava pokazati svijetu da odlazak iz nekog sustava i bijeg od represije mogu dovesti do boljeg života drugdje.

Naš je bijeg bio težak, a Raul i Alejandro još su bili mala djeca. Unatoč tomu, kada bih se mogao vratiti i nešto reći, rekao bih da bismo trebali ponovno učiniti isto.